VI
ŠESTA STANICA
Bilo je već podne
i Bog počne osjećati
grčeve u želucu.
Valja reći:
premda je uistinu bio Bog,
ništa manje nije bio i čovjek,
pa je od onoga dana
kad je odlučio
primiti našu ljudsku narav,
svaki dan oko podne,
kao i svi ljudi,
osjećao glad.
Sasvim prirodno.
Bog krene smjerom Etoile-Nation,
linijom koja je nekoliko stanica dalje
izbijala na površinu zemlje.
To mu omogući da udahne
malo svježeg zraka
i da vidi kako izgleda Pariz.
Divio se Seini,
kimnu glavom
prepoznavši Eiffelov toranj
i siđe kod Bir-Hakeima.
  
Kod Bir-Hakeima
Bog sjede na klupu,
na klupu kao što su i sve ostale,
okruženu reklamama.
Reklame su hvalile senf,
sendviče sa senfom.
Bog pogleda plakat
i pomisli da bi mu,
uistinu,
jedan sendvič dobro došao.
Jer je zaista,
da, zaista,
počeo osjećati glad.
Uto dođe neki čovjek,
čovjek neodređene dobi,
i bez ustručavanja sjede
također na klupu.
Čovjek je imao torbu,
staru torbu koja je, kao i on,
sigurno imala za sobom dugi put.
 
Iz torbe
izvadi čovjek bocu,
bocu crnog vina
bolje kvalitete,
kruh
i salamu.
 
Čovjek stade kopati po svom džepu,
pa progunđa nešto
i na kraju nađe nož
kojim vješto
otvori bocu
i odreže komad kruha
i salame.
Mirno prizalogaji,
kadli susretne
pogled svog susjeda,
bez sumnje
nekog beskućnika
kao što je i sam,
ali na izgled
početnika,
jer je izgledao izgubljeno.
- Hoćeš li malo? upita čovjek
pokazujući kruh i salamu.
Bog bez ustručavanja
uzme.
- Zovem se Mimile, reče čovjek.
A ti?
- Ja se zovem Bog.
Mimile ni da trepne:
ta svašta je već vidio i čuo
na svom životnom putu skitnice!
Među svojim "vezama"
imao je već
jednog "Muhameda"
i jednog "Budu".
Zašto ne bi,
na kraju krajeva,
imao i Boga?
- A kako ti je krsno ime?
upita Mimile,
kojega se ipak dojmilo
to prezime.
- Nemam krsnog imena, reče Bog.
- A tako! reče Mimile.
Dakle, nisi bio kršten?
- Ne, reče Bog,
ali sam sudjelovao na mnogim krštenjima.
Mimile nije dalje navaljivao.
- Na kraju krajeva, reče u sebi,
svatko neka misli svoje.
O religiji se ne raspravlja.
Svi to znaju.
Pošto je založio,
Mimile brižno skupi ostatke
u svoju torbu,
kao što čine siromasi
svugdje,
u svim zemljama svijeta.
Zatim upita svog susjeda
ne bi li se htio malo pomaknuti.
- Sad je vrijeme mog popodnevnog odmora,
reče.
A popodnevni je odmor za me
nešto sveto.
Bog se spremno odmaknu
da bi se mimile mogao ispružiti:
sve što je sveto za čovjeka
bilo je sveto i za njega.
Pet minuta kasnije
Mimile je hrkao.
U snu se smiješio.
Možda anđelima, tko zna?
I Bog se nasmiješi.
Bilo je ipak poštenih tipova
u tom metrou,
ljudi koji vas ne poznaju
i koji ovako,
bez okolišanja,
dijele s vama
ono malo što imaju.
Bog pribilježi ime Mimilea u svoj notes
da bude siguran da ga neće zaboraviti.
Zatim ustane
i uđe u prvi metro,
zahvaljujući u sebi
svim onim malenima
poput Mimilea
koji dijele
bez oklijevanja, a ne "bi - ne bi".
Kad se Mimile probudio
sat kasnije,
bilo mu je hladno.
Sav se ukočio i,
da bi se ugrijao,
pročeprka po svojoj torbi
u potrazi za bocom.
 
Mimile nađe bocu
i razrogači oči.
Ništa nije razumio:
sat ranije
boca je bila prazna.
A evo, sada je
puna,
nenačeta,
s potpuno novim čepom.
Mimile uznova gurne ruku
u torbu
i izvadi veliku štrucu kruha,
sasvim svježeg kruha,
dobro pečenog i hrskavog,
kakvog već dugo nije jeo
i kakvog nikada nije kupovao
jer je bio skuplji.
Mimile i opet
razrogači oči.
Sve manje i manje je razumio.
Malo prije,
pošto je založio,
ostao mu je samo okrajak,
jadni suhi okrajak.
Sada se Mimile sjeti onoga "tipa",
tipa koji mu je rekao
ozbiljno,
a luđaci su uvijek ozbiljni:
"Ja sam Bog."
Sjeti se razgovora
što su ga vodili
Mimile i on
dok su jeli,
njih dvojica,
jedan pokraj drugoga.
I dok se sjećao njegovih riječi,
srce se u njemu
iznova ugrije.
Mimile je bio zbunjen.
Neznanac je, dakle, stvarno bio Bog,
i nije se s njim rugao.
Mimile kimnu glavom
i reče u sebi
kako katkada
ima zaista čudnih susreta
u ovom metrou.
Mimile uze torbu
i odluči se posavjetovati
s "Budom" i "Muhamedom",
koji su ga svaki dan
čekali u ulici Grenelle,
nedaleko odanle.
"Buda" posluša Mimilea
i ostane miran
kao uvijek.
"Muhamed" se pak zadovolji time
da više puta ponovi:
"Bog je velik",
po svom običaju.
Mimile se nije mnogo pomogao!
Tada se sjeti jednog starog svećenika
koji ga je više puta izvukao iz sosa
u crkvi Saint-Eustache.
Mimile krene u Saint-Eustache,
ali nije našao starog svećenika.
Zato zamoli da ga primi njegov zamjenik
i ispriča mu svoju priču.
Svećenik posluša
rastreseno,
listajući papirine,
i reče Mimileu da je sigurno sanjao
na klupi u metrou.
Ili da je malo previše popio.
- On me smatra luckastim,
reče u sebi Mimile,
i zamalo bi me poslao u bolnicu
da me liječe od alkoholizma.
Očito, mogao se podijeliti zalogaj
s bilo kime
na klupi u metrou,
ali bilo je nemoguće
podijeliti mrvičak vjere
čak i s jednim svećenikom.
Mimile nije bio teolog,
ali nije bio ni glup.
Poznavao je Evanđelja:
Kana,
umnažanje kruha...;
znao je raspoznati tračak istine
usred tolikih prijevara,
a iznad svega znao je
da neki znakovi ne varaju.
Mimile se oprosti od svećenika
ipak pomalo razočaran
i nastavi svoj put,
put koji više neće biti sasvim isti
kao prije,
jer sada je imao
Pratioca.
Siguran da ga čuje,
promrmlja:
"Ipak si me osvojio.
Da, zbilja si me osvojio."
(7. stanica...sutra)
|
