VII
SEDMA STANICA
Kroz to vrijeme
Bog je također odmakao svojim putem.
Na stanici Bourse,
gdje se sada našao,
sve je vrvjelo.
Mnoštvo ozbiljnih ljudi
hrpimice je dolazilo i odlazilo
po peronu,
stišćući uza se lisnice,
velike lisnice,
natrpane akcijama i obveznicama
koje će "ustupiti",
to jest prodati
onome tko najviše nudi,
gore u Hramu,
u Hramu poslova i novca
gdje je zvono uporno zvonilo
i - otpočeo je obred.
  
Većina je žurila,
jer je za njih
vrijeme prije svega novac,
novac izgubljen ili dobiven,
što je ovisilo o stanju
uloga što su ga imali.
Glava im je bila prepuna brojki,
tečajeva,
dionica i cjenika.
Imali su čekovnu knjižicu umjesto srca
i u oku
čudno svjetlucanje:
bez sumnje svjetlucanje
toliko željenog zlata,
zbog kojeg su ljudi činili
toliko gluposti...
  
U svom žargonu,
žargonu što ga poznaju samo upućeni,
ovi su ljudi govorili o vrijednostima.
A Bog zaključi da su,
ako se dobro promisli,
te vrijednosti ozbiljno
obezvrijeđene,
devalvirane
i, na kraju,
neopozivo osuđene.
Valja reći:
novac nije bio njegova jaka strana,
ali ni slaba,
i suprotno onome što se tako često kaže,
on je nalazio u njemu miris,
grozan miris potkupljivosti
i nepravde.
Zato na Nebu
nema novca.
Plaća se smiješkom,
poljupcem,
stručkom ljubica
ili poljskoga cvijeća.
A najveću vrijednost imaju:
večernji povjetarac,
pjesma ptica
i pogled djece,
u kojem ima toliko svjetlosti
i blaga nježnosti.
 
Dok je mislio
na nevini pogled djece,
one djece koja na zemlji
daju ono što nemaju,
to jest ono što ima najvišu cijenu,
a koja, kad jednom odrastu,
mrgodno daju ono što im je suvišno,
to jest što im više ne pripada, -
dva čovjeka od pedeset godina
sjedoše
nasuprot Bogu
u odjeljku u koji je ušao.
Bili su to financijeri,
ljudi koji se bave novcem
i koji uvijek putuju metroom
zbog krkljanca u uličnom prometu.
Jedan je tumačio drugome
kako je za njega najvažniji
kapital.
Drugi je povlađivao
i još više to naglašavao,
govoreći uz glasan,
zvonak i isprekidan smijeh:
- Ja posuđujem samo bogatima.
Tako sam uvijek siguran
da ću izvući korist.
Bog reče u sebi da bi, što se profita tiče,
ovaj bolje učinio da se podvrgne dijeti,
bez oklijevanja
i ozbiljno,
ako se želi jednoga dana,
jednoga dana koji i nije više tako daleko,
bez prevelikih teškoća
provući
kroz ušicu igle.
Bilo je sada petnaest sati.
U hodniku
kod Saint-Lazare
jedan je hipi prebirao po gitari.
Bog sjede do njega
prekriživši noge
kao hipi.
Hipi je dobro pjevao.
Bio je Englez.
Ili Amerikanac.
Vjerojatno Amerikanac.
A pjesma je kazivala:
"Bez Isusa
svijet je izgubljen.
Evanđelje
je život,
prava sloboda.
Moraš biti ćaknut,
sasvim ćaknut
ako to nisi
i prije
primijetio."
Bogu se svidjela pjesma,
čiji je ritam pratio
plješćući rukama
kao dijete.
Pjesma je zacijelo djelovala oduševljeno
i uvjerljivo,
jer ljudi su se zaustavljali
i stavljali mu uz noge
nešto sitniša
i pokoju krupniju novčanicu
za Amerikanca,
koji je, uostalom,
bio možda i Englez.
Bog pogleda novčiće
i izračuna
da po sadašnjem tečaju
to iznosi
otprilike
nekadašnjih trideset srebrnjaka.
Njegova cijena, očito,
nije porasla.
Već su ga u Jeruzalemu
"davali"
za trideset srebrnjaka...
Bog pogleda kovani novac izbliže
da bi vidio čiji je lik
na nj utisnut.
Nije bio Car,
nego Republika.
Bog se upita, zašto
Vlast
utiskuje lik žene
na sav kovani novac
kad prema posljednjim novinama
što ih je mogao pročitati
ima tako malo žena na vlasti,
u Skupštini i u Senatu.
I reče u sebi kako je to, očito,
novi oblik licemjerja,
licemjerja kojeg se toliko užasavao
i koje je neštedimice
prokazivao.
Licemjerje je uvijek prisutno. I to dobrano.
Javno se iskazuje počast ženama,
žene ulaze u javni život,
ali Republika je
i dalje posao muškaraca.
Ne, svijet se
očito uopće nije promijenio.
Bog je upravo o tom razmišljao,
kadli hipi zaključi
da je dosta "prebirao"
za danas.
Stavi gitaru u navlaku,
a ruku u džep
i izvadi cigaretu.
Bio je to hašiš.
Hipi upita Boga
želi li i on "svoju dozu".
Bog zahvali
objašnjavajući da je njegova droga
ljubav,
ljubav koja ne prestaje
i koja čini čovjeka
ludo sretnim,
vječno sretnim.
Hipi pomisli da je "brat",
zacijelo,
već obilato uzeo svoju dozu,
svoju dozu ljubavi
ili nečeg drugog.
Nije navaljivao,
nego je otišao
s gitarom preko ramena,
a Bog je pjevušio
nastavljajući svoj put:
"Bez Isusa
svijet je izgubljen.
Evanđelje
je život,
prava sloboda.
Moraš biti ćaknut,
sasvim ćaknut
ako to nisi
i prije
primijetio."
(8.stanica... sutra)
|
