IX
DEVETA STANICA
Bilo je sedamnaest sati i trideset.
Bog se nalazio kod Porte de la Chapelle.
Kako je to bila zadnja stanica,
morao je iznova mijenjati peron
i pokazati kontroloru novu kartu,
koju je ovaj put nabavio bez problema
zahvaljujući pjesmi hipija.
  
Počela je opet velika gužva.
Gusta masa
radnika, stručnjaka, nadničara
tiskala se pred automatskim vratašcima.
U tvornici su malo prije potvrdili
dozvolu za izlazak,
a sada im, ovdje, valja potvrditi kartu
za ulazak u metro,
taj neudobni metro
koji će još više
uvećati njihov umor skupljen tijekom dana.
  
- Hajde, prijatelju, stisni se malo,
gdje ima mjesta za jednoga,
ima i za dvojicu,
reče neki veseljak
koji je bio dobre volje
jer je sutra subota,
a subotom nije radio.
Bog se malo stisne
i čovjek stane kraj njega
pošto se žestoko gurao
da bi silom ušao u vagon,
vagon koji je već bio prepun.
- Svaku večer ista pjesma,
reče čovjek.
- Ubijamo se cijeli dan,
a poslije treba stajati
jedan sat
da bismo stigli kući.
Što misliš, nije li to da pošiziš?
Bog reče da to, zaista,
nije udobno
i da sigurnonije kao u raju.
- Raj ne poznajem,
reče čovjek.
Ali pakao, ako ga ima,
onda je sigurno ovdje.
Bog nije bio odviše jak u teologiji,
ali mu se učini da ta usporedba
nije bezrazložna
i da ovaj čovjek
nema sasvim krivo.
Morat će o tome govoriti s Tomom Akvincem.
Nekoliko stanica dalje
uđe jedna redovnica.
Bila je odjevena kao i svi ostali,
ali Bog,
to je poznata stvar,
uvijek prepozna svoje.
Redovnica izvadi debelu knjigu
iz male plastične torbe.
Bilo je to teološko djelo
koje se upravo pojavilo u knižari.
Bog neupadljivo baci pogled,
ali je morao vrlo brzo odustati od čitanja.
Zbog drndanja kola,
ali još više zbog samih riječi.
Da bi razumio ovu knjigu,
trebao bi mu
pun kovčeg riječnika...
 
Redovnica je, pak, izgledala
kao da razumije.
Okretala je stranice knjige,
jednu za drugom,
s nekim zadovoljstvom, bar se tako činilo.
- Ovo je stvarno mudra redovnica,
pomisli Bog.
Mora da je dobra glava.
Sigurno je upisana na teološki fakultet.
Morat ću i ja na to misliti.
Nadam se da ona ipak poznaje
Evanđelje:
ono je mnogo jednostavnije,
iako katkad treba
odgonetavati srcem
neke riječi.
Bog izađe u ulici du Bac
ostavljajući redovnicu
radostima
i tajnama
nove teologije.
 
Kad je već bio na peronu,
Bog sjede na klupu
da malo predahne.
Nije bio završio ono s teologijom.
Zapravo, s njegove desne strane
neki čovjek četrdesetih godina
gutao je knjigu s naslovom
"Bog postoji, ja sam ga susreo",
a s njegove lijeve straneneka je mlada žena pažljivo čitala
članak u reviji koji je proglašavao
"Bog je mrtav".
Bog reče u sebi kako se, očito,
mnogo zanimaju za njega
u ovom trenutku,
ali se mišljenja,
nesumnjivo,
razlikuju kad je riječ o njemu.
Da su muškarac i žena mogli znati
da je On ovdje,
među njima,
sigurno bi razrogačili oči.
Ali Bog je bio i odviše suzdržjiv i tih
da bi poremetio njihovo razmišljanje.
A osim toga, da im je rekao,
ovako sjedeći na klupi
u metrou:
- Znate, ja sam Bog,
pa ako imate pitanja koja biste mi postavili, samo izvolite,
učinit ću sve što mogu da vam odgovorim -
sigurno bi ga smatrali luđakom.
To mu se već dogodilo.
Na primjer u Galileji.
Apostolima je trebalo
dugo vremena da shvate
tko je on stvarno.
Više puta
zatekao je u njihovu pogledu
zraku sumnje i nemira
dok im je govorio,
o svom Ocu i njegovu kraljevstvu;
bio je to isti onaj nemirni pogled
koji se katkad zacakli
u očima ljudi
kad misle o vama,
ali vam se ne usuđuju reći:
"Jadnik, nije mu dobro.
Nisu mu svi kotači u redu.
Trebalo bi mu malo odmora."
Zato Bog ustane
i uđe u prvi metro:
u smjeru Montparnasse.
 
(10. stanica...sutra)
|
