XI
JEDANAESTA STANICA
Sutradan
bila je subota.
Nakon sinoćnje kalvarije
u metrou
Bog se odluči malo odmoriti.
  
Prije nego što ga je pozvao da se smjesti
za tu noć
na jednom od slobodnih ležajeva,
Ruis mu reče
da će danas ustati kasnije,
da se malo "vrati" od ranih ustajanja.
Bog na to nije ništa primijetio:
i on je bio umoran,
a nije baš mogao tako često
ujutro duže spavati.
Kad se Bog probudi,
Ruis je ipak već bio ustao,
oprao se,
glatko obrijao.
Osjećao se miris svježe kave.
Ruis reče svom novom prijatelju
da će skoknuti po kruh
za doručak,
a on da se za to vrijeme,
ako hoće,
može malo urediti:
eto, tu mu je sve što treba.
Nije morao Bogu ponavljati,
jer Bog se nije dao moliti,
nego se uredio.
Pa konačno, nije više bio dijete...
 
Kad se četvrt sata kasnije
Ruis vratio,
Bog se osjećao dobro,
vrlo dobro,
kao nekoć
u Galileji
nakon dobro provedene noći
pod smokvom.
Bio je dobre volje
i doručkovao je s tekom.
A nakon toga Ruis mu predloži
da malo prošetaju
po toj četvrti.
 
Oko trinaest sati
ušli su u snack-bar
i ručali jedan sučelice drugom.
Ruis je navaljivao da sam plati.
Bog nije navaljivao.
Da je morao platiti račun,
morao bi stvoriti lažni novac
umnažajući
potajno
nekoliko novčića što ih je još imao.
A kako nije volio lažne stvari,
odustane od te zamisli.
Ruis je dakle platio.
Ali Bog brižljivo zabilježi u svoj notes
visinu računa
da može kasnije vratiti
stostruko,
po svom običaju.
Ruis neće ništa izgubiti čekajući:
nadoknađen će mu biti i trud i trošak.
Potkraj poslijepodneva
vratiše se u baraku.
Ruis uze gitaru
ispod kreveta
i poče pjevati
dubokim glasom
tužaljke iz svoje zemlje.
Bog je sanjario
slušajući Ruisa,
plješćući katkad rukama
da bi popratio glazbu.
Osjećao se dobro u toj baraci,
u tom kutku raja,
na podnožju babilonskog tornja,
s Ruisom, svojim novim prijateljem.
Navečer,
kad je pala noć,
Ruis spremi gitaru
i reče Bogu
da očekuje prijatelje,
neke drugove s gradilišta
i jednog svećenika među njima.
Kad Bog najavi kako kani poći,
Ruis mu reče da može ostati
jer će svi zajedno slaviti misu
i neće biti nipošto suvišan.
- Na misi, reče on,
prijateljevi prijatelji postaju prijatelji.
I što je više prijatelja, to je misa ljepša.
Bogu se to učini vrlo kršćanskim
i reče Ruisu da će ostati.
 
Dolazili su jedan za drugim:
dvanaestak ljudi, koji su se svi
poznavali
i veselo pozdravljali.
Svećenik je bio posljednji.
Imao je tridesetak godina
i grube ruke, radničke.
Zvao se Andre
i govorio je dobro portugalski.
Ruis predstavi Boga
Andreu i svojim drugovima,
koji ga toplo primiše.
Malo se stisnuše,
jer ih je sada bilo dvanaest,
i počeše pričati
međusobno,
svi zajedno,
bratski.
Nakon toga
Andre je započeo misno slavlje
na malom drvenom stolu
koji su u međuvremenu priredili.
Svi su,
u tišini,
slušali riječ Božju:
ona je te večeri
prodirala vrlo duboko u srca.
Bio je Uskrs
i svatko je doživljavao i proživljavao
riječi i djela
Gospodnja.
I Bog također,
koji je bio ovdje,
među njima,
kao svaki put kad se sastaju
u njegovo ime.
U času pričesti
Andre,
koji je predsjedao zajednici,
bio je pomalo iznenađen kad je vidio
da Ruisov prijatelj
ne pristupa primiti pričest.
Ta on je
tako aktivno sudjelovao
na slavlju,
a za vrijeme molitve vjernika,
poslije Evanđelja,
kad je i on dao oduška
svome srcu i progovorio,
njihova su se srca zapalila.
- Sigurno je neki katekumen,
pomisli Andre.
Treba mu dati vremena
da nađe svoj put,
svoj smjer.
 
Pa ipak, Bog se pričestio
u sebi:
bio je u zajedništvu,
duboko,
s ovim ljudima koji su
te uskrsne večeri
slavili euharistiju
i bili jedno s njime.
On je bio sve u svima.
Njihova je radost bila njegova radost.
Poslije mise
svečanost se nastavila.
Prisna svečanost,
bratska večera,
kojoj je svatko
pridonio svoj dio
što ga je jednostavno
donio
da bi radost bila potpuna.
Pilo se i jelo,
razgovaralo i pjevalo.
Nakon posljednje čaše,
čaše prijateljstva,
rastali su se
i svatko je odnio kao dragocjenost
u svom srcu,
srcu koje je postalo lakše,
živu uspomenu
ove večeri.
Bog se oprostio od Ruisa,
koji je bio pomalo tužan
zbog tog rastanka,
kao apostoli
prije Uzašašća.
- Vidjet ćemo se opet, nadam se - reče on.
- Svakako, odvrati Bog.
Ja nikada ne napuštam svoje prijatelje.
- Znam, reče Ruis.
- Uostalom, ako jednoga dana ne budeš znao
gdje bi proveo noć,
znaš gdje stanujem.
Bit će uvijek mjesta za tebe
u mojoj baraci.
- Znam, odvrati Bog.
I krene u noć,
onu uskrsnu noć kad su, pomalo posvuda
u svijetu,
ljudi kao Ruis i njegovi drugovi
spajali nebo i zemlju
i učvršćivali - kao cementom - vječnost.
Bog neće tako skoro zaboraviti Montparnasse
gdje je bio tako
Dobrodošao.
(12. stanica...sutra)
|
