Gilbert Le Mouel: BOG U METROU

XIV

ČETRNAESTA STANICA

Na kolodvoru Lyon
bilo je mirno,
sasvim mirno,
kao uvijek
na uskrsnu nedjelju.
Jučer
i prekjučer
oseka je odnijela
prema dalekim obalama
tisuće muškaraca i žena,
stiješnjenih, nabitih
u prepunim vlakovima.
To će ih malo oporaviti
od metroa...

Plima će se podići
tek sutra,
na kraju uskrsnog vikenda.
Tada će opet
biti gužva,
gužva kao u osam sati navečer.



Stigavši na kolodvor,
Bog uđe
u telefonsku govornicu
i okrene tajnoviti broj
koji je uzalud pokušavao dobiti
prije dva dana.
Ovaj put linija je bila slobodna.
Bog upita Petra
bi li mogao produžiti
dva dana
svoj boravak na Zemlji.
Petar reče da se to ne može:
"Stvarno nisu mogli više bez Njega
u raju;
novodošli su bili nestrpljivi:
htjeli su ga svakako upoznati;
obećano im je da će ga gledati licem u lice,
pa su ga tražili.
Ostali, već navikli,
koji se mjesecima
godinama,
stoljećima,
kap po kap,
naslađuju
svojom Vječnošću,
počeli su se dosađivati
u njegovoj odsutnosti;
čak su i anđeli bili nervozni."



Bog pomisli kako je ono
što je čovjeku očito moguće:
od vremena do vremena
produžiti neki vikend ili putovanje
za dan, dva -
Bogu ipak nemoguće.
A kako je imao
u najvećoj mjeri razvijen
osjećaj odgovornosti,
reče Petru,
svom vjernom svetom Petru,
koji mu je učinio toliko usluga,
da će se bez zakašnjenja
vratiti,
da se može s njim računati
i pripremiti
kao obično
njegov povratak u raj.



U metrou koji ga je odveo
na stanicu,
tajnu stanicu
gdje je sve bilo predviđeno
za njegovo uzašašće,
za "prinebljenje",
kako je govorio sveti Petar -
koji je uvijek
s velikim zanimanjem
pratio
sada već obredni način
kojim se privode Zemlji
kozmonauti,
zdravi i čitavi -
Bog je mislio na sve one muškarce,
na žene
i djecu
što ih je susreo
u metrou
ovih posljednjih dana;
mislio je na susrete što ih je doživio,
na ono što je vidio i čuo.



Neke scene
i neki događaji
podsjetili su ga na Muku,
onu bolnu muku
koju je proživio
jednog vikenda kao što je ovaj.
Vidio je suze i patnje,
naslutio muke i tjeskobe
u pogledima
i u srcima.
Ali također,
tu i tamo,
i tihe radosti
i skromne sreće.
Sve će ovo
jednoga dana
stvoriti stručak cvijeća,
stručak cvijeća za vječnost,
vječnost blaženu
čiju će tajnu tada svatko
znati,
veliku tajnu:
Davati onaj dio sebe
koji je drugima potreban
da bismo bili zajedno sretni,
svi zajedno
uvijek.

Yerres, o Uskrsu 1973.